budizam, religijski sustav nastao u Indiji u VI. i V. st. pr. Kr. (oprečan vladajućemu brahmanizmu), osnovan na učenju Siddhārthe Gautame (→ buda). Glavni sadržaj učenja (dharma) tvore »četiri plemenite istine« (catvari ārya satyāni) o patnji, nastanku patnje, prestanku patnje i oslobođenju od patnje. Život je patnja (duhkha), uzrok su patnji želja (volja, žeđ, tṛšṇā) i neznanje (avidyā), koji stalnim nemirom, kao načelom uzročnosti (karman), određuju sudbinu svakoga čovjeka i stvaraju neprekidni krug rađanja i smrti (saṃsāra), tj. ponovnih utjelovljenja, koja su opet patnja. Čovjek se toga može osloboditi postizanjem nirvāṇe (utrnuća, ugasnuća), tj. odvraćanjem od svega što vezuje uz život. Tomu vodi »osmeročlani put« (ašṭāńga mārga), tj. prava vjera, prava odluka, pravi govor, pravo djelovanje, pravo življenje, prava težnja, pravo mišljenje i prava usredotočenost. Čovjek je, prema budizmu, tek privremeni zbir pet nakupina (skandha): oblika ili fizičkoga tijela (rūpa), osjećaja (vedanā), percepcije ili razumijevanja (saṃjña), volje (saṃskāra) i čiste svijesti (vijñāna). Njihove su značajke rođenje, starost, smrt, trajanje i mijenjanje; bez esencije su (anātman), bez stalnosti (anitya), prazne (šūnya) i obilježene patnjom (duhkha). Budizam pitanje supstancije i duše smatra iluzornima, pa se katkad i određuje kao religija bez boga ili bez duše. Budizam se suprotstavlja vladajućemu brahmanizmu nepriznavanjem kasta, obreda i askeze, a žrtvovanju životinja pretpostavlja samilost, strpljivost i samoodricanje. Do XIII. st. budizam je iščeznuo iz Indije izvršivši jak utjecaj na brahmanizam, a sam se postupno pretvorio u pučku religiju s obilježjima onoga čemu se suprotstavljao (asketizma, misticizma, ritualizma). Prva od triju glavnih grana budizma, ortodoksna, starija hīnayāna (mala kola), nastala je od IV. st. pr. Kr. do I. st., kada su se formirale prve budističke škole na temelju različitog tumačenja izvornog učenja, što se izrazilo na četiri važna budistička sabora. Današnji je hinayanski budizam, utemeljen na školi theravāda (govor starih), raširen u Šri Lanki, Tajlandu, Burmi i Kambodži. Druga grana, mlađa, pučko-sinkretistička mahāyāna (velika kola), nastala je od I. do VII. st. i na njoj se danas temelji budizam raširen u Kini, Japanu, Vijetnamu i Koreji. Treća grana, ezoterični budizam (vajrayāna), nastao je nakon VII. st. i na njemu se temelji današnji budizam u Tibetu (→ lamaizam), Mongoliji i Japanu. Budistička filozofija doživljava najveći procvat u mahayanizmu. Od mnogobrojnih budističkih škola najvažnije su umjereno-skeptička mādhyamika (pristaša srednjega puta) i idealistička, etički nastrojena yogācāra (pristaša prakticiranja yoge). Budistička misao utjecala je na različite smjerove u europskoj filozofiji, osobito u XIX. st. (A. Schopenhauer i dr.). Broj sljedbenika budizma može se tek procijeniti (od 150 do 500 mil.) budući da budizam ne isključuje i pripadnost drugim vjerama.
